Daŭno chacieŭ napisać. Spadziajusia, kali-niebudź u mianie budzie syn ci dačka, nie važna. I ja budu svajo dzicio lubić, a jano — mianie. I tamu my budziem lubić šmat razmaŭlać, bo ja budu starejšym tavaryšam. I adnojčy dzicio pryjdzie da mianie ŭ kałhotkach i šorcikach, naprykład, i skaža, sieŭšy na kalenku… A chutčej, pryjdzie ŭ džynsach, praciahnie mnie butelečku chałodnieńkaha i skaža: «Tata, nam raskazvali, što niekali ŭ nas tut nie było ničoha biełaruskaha i što vy zmahalisia za hetaje biełaruskaje i pieramahli. Tata, a jak ža vy heta zrabili?»

I tady ja ad niečakanaści pačnu marmytać usialakaje niaźviaznaje, što byli ŭ nas hieroi, jakija išli ŭ turmy, jakija achviaravali žyćci, jakija nie łamalisia, i ŭsio takoje… A paśla zadumajusia, viadoma.

Tata pavinien umieć zadumvacca — heta vyhladaje utulna. I skažu ja dziciaci, što tata tvoj, dziciatka, nie nadta byŭ hieraičny. I ŭ turmie nie byvaŭ. Nibyta i chadziŭ z kimści kudyści, ale navat pa-ludsku ni razu nie adhreb. Niešta pisaŭ sabie takoje siud, tud. Zajaŭlaŭ. Paru razoŭ navat pa teleku, ale ŭ pryncypie ŭsio.

I dzicio rasstroicca. I ja heta zaŭvažu i spytaju, u čym pryčyna.

A dzicio budzie doŭha nie adkazvać i taksama marmytać usialakaje. A paśla skaža, što jano ličyła svajho tatu vybitnam myślarom sučasnaści i paetam baćkaŭščyny i jašče šmat-šmat-šmat kim. I, mała taho, jano ŭžo ŭsim siabram pra heta raskazała. Što baćka hieraična zmahaŭsia i praktyčna ŭ adzinočku pieramoh.

I tady ja zadumajusia jašče raz, i heta budzie vyhladać nie tak utulna. I dzicio budzie niajomka maŭčać i drapać piŭnuju etykietku. I praz paru chvilinak ja skažu dziciaci.

— Viedaješ, dzicio. U nas byli hieroi. Sapraŭdnyja. Amal jak z kazak. Biez strachu i paproku. A byli inšyja sapraŭdnyja — jak ź filmaŭ. I sa stracham i z paprokam, ale hieroi. Dy pieramahli, napeŭna, nie jany, chacia i jany taksama. Byli, skažu, tysiačy ludziej, jakija paśla stali dziasiatkami, a za tym i sotniami tysiač, jakija kožny dzień, viedaješ, prosta zmahalisia sami z saboj, sa svaim stracham — i kazali «dziakuju» i «vitaju». Ty dumaješ, hetaha mała? A heta šmat. I jašče tyja ludzi nie dazvalali sabie pierastavać vieryć. A jašče jany nie słuchali tych, chto im kazaŭ, što «ničoha nie budzie». Jany išli na płošču, kali susiedzi kazali, što iści biessensoŭna, bo nichto nie pojdzie. Jany hałasavali, choć im kazali, što vybaraŭ niama, jany lubili svajo, jak by jaho ni nazyvali inšyja, jany daryli siabram maječki ź biełaruskim arnamientam i kašaločki z «Pahoniami». Jany kazali «Biełaruś», a nie «Biełoruśsija, jany paviazvali biełyja i čyrvonyja stužački na zaplečniki, jany staralisia być lepšymi i pryhažejšymi za tych, chto ich nienavidzić i choča adabrać u ich i svabodu i krainu.

Jany ŭrešcie nie pahadžalisia być mienšaściu. Dy i prosta — nie pahadžalisia. Tamu ŭsie, chto nas nienavidzieŭ, sastarylisia, sasłabieli, ci pieradochli, ci spužalisia, ci źjechali, ci, hałoŭnaje, — pahadzilisia.

— Viedaješ, — skažu ja, — jany pieramahli tamu, što prosta — byli. Dla pieramohi byvaje važna prosta nie źnikać i nie davać źniknuć kamu-niebudź pobač. Zdarajecca, heta vielmi ciažka.

Našaj krainie byli sapraŭdy patrebnyja hieroi, ale na praciahu jaje historyi bolej za ŭsio joj nie chapała tysiač ludziej, jakija b byli, nie źnikali i nie pahadžalisia.

Клас
0
Панылы сорам
0
Ха-ха
0
Ого
0
Сумна
0
Абуральна
0

Chočaš padzialicca važnaj infarmacyjaj ananimna i kanfidencyjna?